Svi smo svedoci, na našim prostorima kako to izgleda kad treneri u omladinskim pogonima "vode" utakmice. Sasvim je ne bitno dal se to radi o djeci koja imaju svega 5 ili 6 godina, ili pak bio reč o djeci koja imaju 11, 12 ili pak i 14 godina. Uvijek je u pitanju isto, vriska, galama podizanje panike, što si ovo? što si ono?. Pravi se histerija, kao da se radi o finalu Lige Šampiona, a ne o dječijem turniru ili ligi.
Ponekad vam se čini kao roditelju da šta god da uradi dijete ,trener će da nađe zamjerku, a sve manje treneri kažu : "bravo, odlično, super" . Da daju aplauz to je baš retkost.
Gledajući da nam polazna tačka bude da rezultat u omladinskom pogonu nije prioritet, nego razvoj i priprema igrača za seniorski fudbal, shvatamo da djeca nemaju dovoljno slobode u igri.
Ako dijete od 6 godina, treba da čeka znak trenera kad će da dribla, kad će da odigra pas, a kad da šutira. Onda dijete postaje džojstik kojim trener "upravlja" tokom utakmice, a dijete svoju mozak uopšte ili vrlo malo koristi.
Šta se onda dešava, kad dođe to isto dijete u seniorski fudbal? Dobijamo igrača, koji čeka neku reakciju sa strane, kako i šta treba da uradi sa loptom? Dok neka svoja razmišlja totalno zanemaruje i ne razmišlja, kako i šta bi najbolje u tom datom trenutku.
Zato je jako bitno da tokom vođenja utakmica, pustite djecu da razmišljaju svojom glavom, da donese sopstvene odluke, koje će naravno da budu i ispravne i pogrešne. Na pogrešne im ukažite posle utakmice, ne zaboravljajući dq svaku kritiku koju djetetu govorite uvijete u dvije pohvale, tako da on shvati gde je pogrešio, a i dalje bude sretan i veseo.
