Svaki fudbalski turnir je novo iskustvo i novi "stres" kako za dete, tako i za trenera koji ga vodi.
Ne želimo da navodimo ime sportskog događaja na kojem smo imali prilike da budemo kao posmatrači, ali želimo da vam prenesemo svoje iskustvo sa pomenutog događaja.
Organizator se potrudio da kompletan događaj izmesti na jedno lokalno mesto koje ima veoma lepu infraksturu za održavanje ovakog sportskog događaja, što je po nama veliki plus bio.
Hotel u kojem smo mi odsjeli bio je sa odličnim uslovima da primi preko 1000 dječaka i trenera, kao i da odgovori jednom ovakvom odličnom sportskom događaju.
Takmičenje nije bilo u standardnom jednodnevnom formatu, nego dvodnevni sistem takmičenja, gde su sve ekipe došle dan ranije tačnije u petak, večerali odmorili , doručkovali pa odigrali svoje prve utakmice grupne faze, pauza, ručak pa završne utakmice grupne faze, i treći dan tj. u nedelju trebalo je da se održi završnica.
Sve je to bilo i išlo kako treba i kako je organizator to isplanirao i predvidio, dok nije došao završni treći dan kad se nivo adrenalina podigao na maksimum, do tačke pucanja.
Kako su krenule utakmice noukaut faze tako je krenulo sve naopačke, u svima se probudila strast za pobedom, što i nije loše dok se ne krene da gazi preko mrtvih, kako smo i napisali u naslovu.
Dok rezultat nije postao bitan, jer skoro sve ekipe u grupnoj fazi su prolazile i u završni dio turnira, nije bilo problema. Kad je rezultat postao važan, krenulo se sa svim igrarijama koje su inače propratni dio foklora na svim turnirima. Od švercovanja igrača, do vike galame, kako na sudije tako i na igrače ,pravljenje tenzija i haosa, dok je samo dan ranije sve bilo uredu.
Na kraju sve je eskaliralo kad je jedan od roditelja, ušao na sam teren iako je bio strogo zabranjen ulazak roditeljima na teren. Razlog ulaska tog roditelja je bio ni manje ni više rasprava sa trenerom svog djeteta oko neigranja njegovog djeteta tokom finalne utakmice.
Gde gledajući sa jedne strane, način na koji je roditelj zatražio "objašnjenje" od trenera nije primjeren civilizovanom čovjeku, dok ni način da trener koji je doveo to djete na turnir tom djetetu ne pruži šansu da igra na toj finalnoj utakmici.
Sve ovo činjenice i pitanja nas dovede u sumnju, da li treba preko "mrtvih" da se gazi da bi se došlo do prvog mesta na turniru, ili medalje? Jer ako pogledamo realno tom djetetu koje nije ni imao priliku da igra finalnu utakmicu, srušeni su snovi koje sanja svaki klinac da igra kad je najbitnije i da pomogne svojoj ekipi i da bude najbolji.
Da li je najveća greška trenera upravo to na neki način "varanje" roditelja i djece, gde se pozivaju i dopuštaju da idu djeca koja mogu da igraju kad ekipa vodi 3:0, i njegov ulazak ne šteti ekipi? Ako im je primarni cilj samo rezultat, onda ne treba "varati" ni sebe ni roditelje, a pre svega djecu, koja tu najviše ispaštaju.
Naša preporuka i naš predlog je, da se svaki klub ili škola fudbala, akademija fudbala opredeli na jedan put i jedan način rada i fukcionisanja, bitan nam je rezultat ili rezultat je u drugom planu, bitan nam je podjednak razvoj svih igrača u ekipi.
Hotel u kojem smo mi odsjeli bio je sa odličnim uslovima da primi preko 1000 dječaka i trenera, kao i da odgovori jednom ovakvom odličnom sportskom događaju.
Takmičenje nije bilo u standardnom jednodnevnom formatu, nego dvodnevni sistem takmičenja, gde su sve ekipe došle dan ranije tačnije u petak, večerali odmorili , doručkovali pa odigrali svoje prve utakmice grupne faze, pauza, ručak pa završne utakmice grupne faze, i treći dan tj. u nedelju trebalo je da se održi završnica.
Sve je to bilo i išlo kako treba i kako je organizator to isplanirao i predvidio, dok nije došao završni treći dan kad se nivo adrenalina podigao na maksimum, do tačke pucanja.
Kako su krenule utakmice noukaut faze tako je krenulo sve naopačke, u svima se probudila strast za pobedom, što i nije loše dok se ne krene da gazi preko mrtvih, kako smo i napisali u naslovu.
Dok rezultat nije postao bitan, jer skoro sve ekipe u grupnoj fazi su prolazile i u završni dio turnira, nije bilo problema. Kad je rezultat postao važan, krenulo se sa svim igrarijama koje su inače propratni dio foklora na svim turnirima. Od švercovanja igrača, do vike galame, kako na sudije tako i na igrače ,pravljenje tenzija i haosa, dok je samo dan ranije sve bilo uredu.
Na kraju sve je eskaliralo kad je jedan od roditelja, ušao na sam teren iako je bio strogo zabranjen ulazak roditeljima na teren. Razlog ulaska tog roditelja je bio ni manje ni više rasprava sa trenerom svog djeteta oko neigranja njegovog djeteta tokom finalne utakmice.
Gde gledajući sa jedne strane, način na koji je roditelj zatražio "objašnjenje" od trenera nije primjeren civilizovanom čovjeku, dok ni način da trener koji je doveo to djete na turnir tom djetetu ne pruži šansu da igra na toj finalnoj utakmici.
Sve ovo činjenice i pitanja nas dovede u sumnju, da li treba preko "mrtvih" da se gazi da bi se došlo do prvog mesta na turniru, ili medalje? Jer ako pogledamo realno tom djetetu koje nije ni imao priliku da igra finalnu utakmicu, srušeni su snovi koje sanja svaki klinac da igra kad je najbitnije i da pomogne svojoj ekipi i da bude najbolji.
Da li je najveća greška trenera upravo to na neki način "varanje" roditelja i djece, gde se pozivaju i dopuštaju da idu djeca koja mogu da igraju kad ekipa vodi 3:0, i njegov ulazak ne šteti ekipi? Ako im je primarni cilj samo rezultat, onda ne treba "varati" ni sebe ni roditelje, a pre svega djecu, koja tu najviše ispaštaju.
Naša preporuka i naš predlog je, da se svaki klub ili škola fudbala, akademija fudbala opredeli na jedan put i jedan način rada i fukcionisanja, bitan nam je rezultat ili rezultat je u drugom planu, bitan nam je podjednak razvoj svih igrača u ekipi.
